U novembru prošle godine, Kosovo je zahvatio talas reakcija koje su na prvi pogled delovale kao roditeljska zabrinutost, ali su se ubrzo pokazale kao organizovana politička kampanja. U središtu rasprave našli su se priručnici za seksualno obrazovanje koje je predstavilo Ministarstvo obrazovanja — pomoćni materijal namenjen nastavnicima kako bi im olakšao razgovor sa učenicima o telu, reproduktivnom zdravlju i zdravim odnosima.
Umesto da bude pozdravljen kao korak ka informisanju i zaštiti dece, priručnik je izazvao bujicu glasnih kritika. Političari, novinari i konzervativni komentatori upućivali su teške optužbe, nazivajući priručnike za seksualno obrazovanje „nemoralnim“ pa čak i „zlostavljanjem dece“. Na sednici Skupštine 11. novembra, poslanik Eman Rahmani, bivši član pokreta Vetëvendosje, a sada deo „Liste za porodicu“, krajnje je iskrivio sadržaj priručnika tvrdeći da se u njima „upućuje dečak i devojčica da se dodiruju pet minuta pred razredom.“
Rahmanijeva retorika brzo je odjeknula u medijima i na društvenim mrežama. Opozicione figure, naročito iz Liste za porodicu, uz podršku pojedinih političara iz LDK-a, iskoristile su situaciju da podignu narod protiv seksualnog obrazovanja u školama. Lider LDK-a, Lumir Abdiksiku, izjavio je na jednom skupu: „Držite ruke dalje od porodice; držite ruke dalje od dece.“ Njegove reči ispraćene su burnim aplauzom uplašene mase, obuzete fantazmom izmišljenog opasnog neprijatelja. U roku od nekoliko dana, opštine poput Prištine, Skenderaja, Vuštrija i Kosovo Polja objavile su zabranu korišćenja priručnika u školama.
Pod pritiskom ove orkestrirane kampanje, čak se i samo Ministarstvo obrazovanja otvoreno povuklo, povlačeći priručnike iz upotrebe. U međuvremenu, premijer Kurti objavio je video na društvenim mrežama ističući da se vlada „fokusira na porodicu i decu,“ čime je pokazao nedostatak hrabrosti da se otvoreno suoči sa ovom temom. Tako su institucije izabrale ćutanje i povlačenje umesto odbrane prava na inkluzivno obrazovanje.
Tako je, seksualno obrazovanje — nekada zapostavljena i prećutana tema — odjednom postalo meta propagande i straha. Dovoljno je bilo malo dezinformacija da se predstavi kao društvena pretnja. Ali u suštini, ovo nije bio spor o samom sadržaju priručnika. Ovo je bila borba za ideje i vrednosti — ofanziva protiv samog načela da deca (posebno devojčice) imaju pravo da znaju i odlučuju o sopstvenom telu. Tvrdnje da „seksualno obrazovanje kvari moral“ ili „ugrožava decu“ stare su pesme koje se ponavljaju svuda gde konzervativne snage žele da povrate društveni uticaj.
Upotreba dece kao moralnog štita stara je taktika patrijarhalne politike: uplaši javnost, širi laži, pomešaj roditeljski instinkt sa verskim predrasudama i uveri društvo da je osnaživanje mladih — opasnost. Napad na priručnike zapravo je napad na pravo devojčica na znanje. Jer devojčica koja poznaje svoje telo, razume pristanak, zna šta je seksualno nasilje i kako da se zaštiti — ta devojčica je slobodna. A sloboda devojčica oduvek je bila najveća pretnja sistemima koji se održavaju na njihovom potčinjavanju.
Seksualno obrazovanje nije luksuz, već sredstvo preživljavanja. Opremiti decu znanjem o telu, odnosima i seksualnosti znači zaštititi ih od zlostavljanja, od neželjenih trudnoća u ranoj dobi, od polno prenosivih bolesti, od srama i nepotrebne stigme. Brojne studije pokazuju da su deca koja dobijaju sveobuhvatno seksualno obrazovanje manje izložena rodno zasnovanom nasilju i sposobnija da izgrade zdrave odnose sa vršnjacima. Dakle, stigmatizacija ove teme ne štiti decu — već ih ostavlja u mraku, ranjivije nego ikada.
Ono što se dogodilo na Kosovu nije izolovan slučaj. Iza te kampanje stoji takozvani antirodni pokret — transnacionalna mreža konzervativnih, verskih i nacionalističkih grupa koje koriste istu strategiju širom sveta. Oni tvrde da „brane porodicu“ i „tradicionalne vrednosti“, ali u stvarnosti teže kontroli nad telom i slobodom pojedinca, naročito žena i LGBTQ+ osoba.
U Poljskoj, ultrakonzervativni pokreti podstakli su vlast da gotovo potpuno zabrani legalan abortus i da preti zatvorom nastavnicima koji pominju seksualnu orijentaciju ili kontracepciju u školi. U Mađarskoj, vlada Viktora Orbana donela je zakone koji zabranjuju pominjanje LGBTQ+ osoba u školskim materijalima, apsurdno ih izjednačavajući sa pornografijom i pedofilijom. U Sjedinjenim Državama, države poput Floride usvojile su zakone tipa „Don’t Say Gay“ koji zabranjuju pominjanje rodnog identiteta i seksualne orijentacije u osnovnim školama. U Brazilu, za vreme vladavine Žaira Bolsonara, ukinuti su programi seksualnog obrazovanja, a više od 200 lokalnih predloga zakona imalo je za cilj zabranu razgovora o rodu i seksualnosti u školama.
U svim ovim slučajevima, narativ i propagandni mehanizmi su isti. To je antidemokratski talas maskiran u odbranu „vrednosti“, ali u suštini — napad na ljudska prava. Ujedinjene nacije upozorile su da je do 2024. godine gotovo svaka četvrta zemlja prijavila nazadak u pravima žena. Drugim rečima, svedočimo globalnom kontra-talasu koji preti da poništi decenije napretka u rodnoj ravnopravnosti. To ne ugrožava samo žene i devojčice, već same demokratske temelje društva.
Danas se devojčice i žene Kosova suočavaju sa stvarnom opasnošću da se decenije napretka otope kao pesak. U našim školama, slučajevi seksualnog uznemiravanja i rodno zasnovanog vršnjačkog nasilja sve su češći. Ako ovako nastavimo, sutra ćemo imati više mladih muškaraca koji nasilje nad ženama smatraju normalnim — i više mladih žena koje nepravdu prihvataju kao sudbinu.
Ali ovde nije reč o devojčicama protiv dečaka. Reč je o tome da svu decu naučimo vrednostima poštovanja, jednakosti i empatije. Reč je o tome da današnji dečak ne postane sutrašnji nasilnik; da današnja devojčica ne postane sutrašnja žrtva. A tu ulogu ima samo obrazovanje.
U celoj ovoj borbi, ponašanje institucija je presudno. Njihovo ćutanje i povlačenje pred antirodnim napadima jednako su opasni kao i sama propaganda. Kada se Ministarstvo obrazovanja povlači i „preispituje“ ideju seksualnog obrazovanja, ono zapravo legitimizuje kampanju dezinformacija. Kada se glavne političke partije plaše da javno govore o reproduktivnim pravima ili o zaštiti marginalizovanih zajednica, one ustupaju prostor konzervativnim ekstremistima.
Priručnici za seksualno obrazovanje mogli su imati tehničke greške koje treba ispraviti, ali sama ideja seksualnog obrazovanja ne sme se dovoditi u pitanje. To su crvene linije koje jedno demokratsko društvo ne sme preći. Oni koji se plaše informisanih i slobodnih tela devojaka, u stvari se plaše njihove moći da promene svet. U vremenu kada propaganda i strah pokušavaju da nas vrate unazad, naš odgovor mora biti jasan i hrabar:
Deca imaju pravo da znaju, da razumeju i da se zaštite. To pravo nije predmet pregovora.
„Nikada ne zaboravite da je dovoljna jedna politička, ekonomska ili verska kriza da se dovedu u pitanje prava žena. Ta prava nikada nisu trajno osvojena; morate ostati budni zauvek.“
Ove reči Simon de Bovoar, napisane pre decenija, danas zvuče zastrašujuće aktuelno. Prava koja smo mukotrpno izborili mogu nam biti oduzeta u trenu — ako ih ne branimo. Zato ćemo braniti seksualno obrazovanje — i prava koja iz njega proističu.
Piše: Leonida Moljićaj